Globalno zagrijavanje
31.08.2007., petak
Off topic
|
Investiraj u DIONICE...Investiraj.... Zaboravi zemlju... Zarada je u dionicama...Dionice,dionice,dionice,dionice,dionice,dionice,dionice... Samo dionice... |
- 14:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.08.2007., petak
Globalno zatopljenje - Potvrđena prijetnja
|
Priču o klimatskim promjenama, globalnom zatopljenju, efektu staklenika, porastu ugljičnog dioksida i metana u atmosferi - iako traje već tridesetak godina - mnogi su donedavno doživljavali kao znanstveničko zanovijetanje. Prve mjere globalne brige o zračnom omotaču poduzete su tek nakon pojave ozonskih rupa kroz koje prodire smrtonosno ultraljubičasto zračenje - zabranom proizvodnje i upotrebe freona. No, rupe su ostale i trebat će barem pola stoljeća da se zatvore, pa je i globalno zatopljenje prihvaćeno s podjednakim fatalizmom. Ali, globalno zatopljenje nosi sa sobom daleko složenije posljedice pred kojima se nitko ne može skloniti - jer sa Zemlje nemamo kuda. Kako se opasni tijek dogođaja ubrzava, a dokazi se množe iz dana u dan, globalno je zatopljenje postalo i predmetom politike svih svjetskih vlada. Odjednom je jasno da smo sadašnjim globalizacijskim modelom kapitalizma koji ostvaruje profit beskrupuloznim iscrpljivanjem prirodnih i ljudskih resursa na svim kontinentima, ugrozili budućnost cijeloga planeta, barem u obliku kakvim ga poznajemo danas. Time je pitanje održivog razvoja za koje se Zeleni cijelog svijeta odavno zalažu, postalo strateškim pitanjem ljudske civilizacije. Pritom, iako na prvi pogled nije vidljiv, a ponekad, bez dubljeg razmišljanja nije ni lako razumljiv, pojam održivosti označuje najvažniji princip s kojim se našoj djeci i budućim generacijama može ostaviti svijet pogodan za život. Tema globalnog zatopljenja je tu i više ne možemo zatvarati oči. Živjet ćemo s tom sve opasnijom prijetnjom sve intenzivnije, tijekom idućih desetljeća, a vjerojatno i stoljeća... Da bismo samo dijelom popravili katastrofalne štete, a pogubni trend barem usporili, trebat će nam najmanje pedeset godina, a možda i cijelo stoljeće. Pritom nitko ne može biti pošteđen ili izuzet, jer posljedice će biti podjednako neugodne svima koji dišu zrak, piju vodu i trebaju hranu... Zvuči neugodno, ali nije bez temelja. Da bismo razumjeli što se zbiva i kako će se klima mijenjati, nužno je znati što su uzroci i kakvi su međuodnosi naoko nepovezanih utjecaja. Kako je i znanosti trebalo dosta vremena da poveže činjence u razumljiv model, i ovaj poveći tekst postupno objašnjava pojedine (najvažnije) pojave, do njihovog sinergijskog učinka. Zeleni danas moraju, možda i bolje od ostalih, dobro razumjeti što se zbiva oko nas, jer jedino s tim znanjima mogu aktivno djelovati i zahtijevati zaokret prema održivijoj budućnosti. A to neće biti lak posao. 2-Svrdlo_na_ledu_EDC1-p_TH Priprema bušotine za vađenje uzorka iz dubine ledenog antaktičkog pokrova. Foto: Sepp Kipfstuhl, Alfred-Wegener-Institut 3-EDC2-p_TH Najvažnije podatke prikuplja se na licu mjesta, ponekad i iz jezgri dugačkih do tri metra. Jezgre se prevoze u Europu, a proučavaju se u pravim hladnjačama. Foto: Sepp Kipfstuhl, Alfred-Wegener-Institut 4-GISP2-1855m_IceCoreLayers 5-Tr_Jezgre Uzorci ledenih jezgri izvađenih iz raznih dubina antaktičkog leda. Pod teretom novoga snijega donji su slojevi stlačeni u zrnati kristalni led (gore), na većim su dubinama jasnije izraženi stlačeni godišnji slojevi debljine nekoliko centimetara (u sredini), dok najdublji dio bušotine otkriva led obojen pijeskom i muljem (dolje). Foto: U.S. National Ice Core Laboratory 6-Najstarija_jezgra Dosad najdulja ledena jezgra seže u prošlost do 1.000.000 godina O čemu svi (ne) govore I oni mlađi već primjećuju učestalost vrućih ljeta, kratkih zima i neuobičajenih vremenskih pojava. Mada pjesmicu o štetnosti fosilnih goriva i stakleničkim plinovima u atmosferi danas znaju i pučkoškolci, malo je ljudi ozbiljnije upoznato sa zakučastim slijedom nespojivih uzroka i posljedica. 7-Mjehurici-Led_EDC3-p_Gilbert_TH Oko deset posto volumena ledenih jezgri čine mjehurići zraka s uzorcima atmosfere i prašine starim stotine tisuća godina. Analiza takve tanke kriške ledene jezgre daje fascinantne rezultate. Foto: Chris Gilbert, British Antarctic Survey. Cijene goriva penju se nebu pod oblake, automobili dobivaju katalizatore, kućna ložišta zahtijevaju preciznu kontrolu, svi govore o štednji energije, ugljičnom dioksidu, tropskim šumama, sušama, poplavama, nestanku riba u oceanima. Održavaju se konferencije, potpisuju ili ne potpisuju protokoli,trguje se pravom na ispuštanje CO2 i ostalih stakleničkih plinova - a sve ide po starom. Možda je ipak samo riječ o statističkim ekscesima koji će se s vremenom poravnati u prosjeke? Znanstvenci dižu paniku, novinari objave pokoju klimatsku senzaciju - i to je sve. Naizgled, stanje redovno, bez dramatike i događaja koji bi nam jače uzdrmali svakodnevicu. Nažalost, problem s globalnim zatopljenjem u samoj je suštini i sporosti fenomena. Toliko je kompleksan, sastavljen od brojnih međusobno premreženih utjecaja i kombinacija naizgled nepovezanih pojava, da treba uložiti mnogo truda, čitanja i znanja kako bi se shvatila barem logika puzećih promjena. U listopadu 2006., u Sao Paulu, na redovitom sastanku IPCC-a (međunarodnog tijela koje od 1988. valorizira rezultate istraživanja klimatskih promjena, sastavljenog od znanstvenika i predstavnika vlada) među najvažnije je dokumene uvršteno upravo predavanje o hitnosti i značaju razgovjetne komunikacije sa svjetskom javnošću. Svi se slažu, nužno je održati mir i ravnotežu između mračnih očekivanja i pozitivnog pristupa problemu - bez panike, a uz stimulaciju potrage za mogućim globalnim tehničkim rješenjem. No, kad su neki nobelovci na nedavnoj svjetskoj konferenciji u Nairobiju ponudili konkretna rješenja, barem da se dobije na vremenu, ona su po svojim globalnim razmjerima i mogućim nekontroliranim posljedicama izazvala toliko žestokih rasprava da je razmatranje prijedloga završilo iza zatvorenih vrata... Nijedan nije prihvaćen. Sad je jasno da bez zajedničkog djelovanja svih zemalja i svjetskih znanstvenih potencijala nećemo postići mnogo. Nema rješenja bez golemih investicija u pothvat bez izravnog profita jer dugoročni može biti samo spas klime, ljudi i cijelog planeta. Može li se to riješiti postojećom globaliziranom ekonomijom i brutalnim sustavom profita pod svaku cijenu - koji nas je i doveo u sadašnje stanje? To je pitanje na koje zasad nema odgovora. 8-Greenland_Melt1992_TH Topljenje grenlandskog leda poprima katastrofalne razmjere, a najopasnije je što voda prodire kroz duboke vrtače pod ledeni pokrov gdje otječe prema moru i usput podmazuje ledenjake koji počinju kliziti... Pomake tolikih masa leda bilježe već i seizmografi. Credit: Clifford Grabhorn, Cambridge U.Press, Cambridge 2004. 10-Glacier_curi_TH Arkticki ledenjak klizi u more. Foto: H.Oerter, Alfred-Wegener Institut, siječanj 2006. 11-Icecap_1979-2003_TH Smanjivanje ledene kape i nestajanje plutajućeg leda na Arktiku. (NASA) 9-Voda_na_Grenlandu_TH Naglo površinsko topljenje leda na Groenlandu tijekom zime stvara vodene tokove u strukturi ledenjaka, sve do čvrste kamene podloge, odakle neslana voda otječe u ocean. Credit: Roger Braithwaite, University of Reading (UK). Koliko su točna mjerenja? Ove je godine otkriveno kako su neki predsjednički i vladini savjetnici - ne samo u Bushovoj administraciji - godinama sustavno cenzurirali, mijenjali i izvrtali činjenice koje su stizale od znanstvenika i klimatologa zaduženih da ustanove pravo stanje stvari. No, kad je pretprošle jeseni (2005.) na Groenlandu - pred brojnim diplomatskim i medijskim uzvanicima - izvađena besprijekorno čitka ledena jezgra kojom su potvrđeni podaci o klimi tijekom proteklih 100.000 godina, a osobito oni o posljednjih 1000 godina, istina se više nije mogla skrivati. Najglasniji protivnici teorije o globalnom zatopljenju, koji su cijelu svjetsku znanost gotovo optužili za zavjeru protiv naftnih kompanija i američke privrede zasnovane na besprimjernom trošenju nafte, prisiljeni su na ostavke i otkaze. Tada su najglasniji i najutjecajniji među njima mirno prešli na visoke i dobro plaćene položaje u najvećim naftnim tvrtkama... No, time je izgubljeno nekoliko dragocjenih godina, pa istraživanja obustavljena uskraćivanjem državnih sredstava započinju iznova. Ipak, tijekom posljednjih desetak godina skupljene su neprocjenjive nove spoznaje i razvijene istraživačke metode koje omogućuju gotovo stopostotno očitavanje podataka iz nezamislivo daleke prošlosti, a potom i procjenu mogućih trendova u budućnosti. Eto što se saznalo CO2: Svi znamo za ugljični dioksid plinoviti kemijski spoj ugljika i kisika zbog kojega posljednjih godina smijemo kupiti samo plinski ili uljni kotao za centralno grijanje s ugrađenom tehnologijom maksimalnog iskorištenja goriva, a industriji se u mnogim zemljama naplaćuje i dodatni porez za svaku povećano ispuštanje CO2 u atmosferu. On je ključni uzrok pojave koju posvuda nazivaju efektom staklenika. Kako je CO2 normalni sastojak Zemljine atmosfere, malo je znanstvenika brinulo o postupnom, gotovo neprimjetnom porastu koncentracije. Čak i kad je američki klimatolog Keeling u sedamdesetima otkrio kako u zraku iz godine u godinu ima sve više ugljičnog dioksida - a savjesniji znanstvenici odmah napravili i teorijske modele za budućnost - ostala svjetska javnost, pa i vlade zemalja s najvećom emisijom CO2, natjecale su se u omalovažavanju tih rezultata. U tomu im je pomagao i uvriježeni opći stav kako na Zemlji ima dosta zraka za normalan život, pa male promjene mogu uzrujati samo zlobne specijaliste i cjepidlake. Da bi se saznalo tko je u pravu, trebalo je nekako otkriti kakva je bila klima prije tisuću ili dvije tisuće godina, pa i u razdoblima od kojih nas dijele milijuni godina. 12-Vostok-400000g Dugotrajna potraga za vezom između brojnih prikupljenih podataka i zbunjujućih indicija napokon je krajem proteklog stoljeća pretvorena u model koji je dosad izdržao i gnjev protivnika teorije o globalnom zatopljenju - i nemilosrdne provjere istomišljenika. Dijagrami su sastavljeni na osnovi bušotina s Arktika, Groenlanda i Antarktike, a provjereni usporedbom godova u fosiliziranim stablima, analizom foraminifera iz morskih sedimenata te uobičajenim istraživanjem geoloških slojeva. Kako su bušotine zahvatile čak pet toplih i hladnih razdoblja - vidljivih na dijagramu - pouzdano su utvrđeni ciklusi glacijacije koja ovisi o eliptičnoj Zemljinoj putanji oko Sunca i nagibu osi (tzv. Milankovićevi ciklusi). Iako podaci pokazuju velike oscilacije i nepravilnosti, prepoznaju se pretežno ledena doba od oko 100.000 godina te toplija razdoblja od oko 20.000 godina.Po svemu, klima bi danas trebala polako kliziti prema sljedećem temperaturnom minimumu - za nekoliko desetaka tisuća godina. Međutim, Zemlja je u fazi naglog zatopljenja s dosad nezabilježenom razinom CO2 u atmosferi, u što se savršeno uklapa i metan premašujući sve što je izmjereno za proteklih 600.000 godina... Premalo je prostora za vrlo napetu priču o istraživanjima i konačnom uvjerljivom otkriću stvarnih klimatskih promjena. Uostalom, Dr Spencer Weart, direktor Američkog instituta za fiziku, o tome je napisao kapitalnu knjigu Discovery of Global Warming, koja se u Americi prodaje u papirnatom obliku, a na internetu je postala primjer nesumnjivih prednosti tog medija, s vrlo sofisticiranim mogućnostima pretraživanja, povezivanja poglavlja i izravnim linkovima prema raznim institutima i istraživačima - s najnovijim rezultatima lanjskih i ovogodišnjih otkrića. U potrazi za dokazima, dosjetljivi su međunarodni timovi razradili način da dopru do jedinih dostupnih uzoraka sačuvanih kroz tisućljeća u stanju koje točno odgovara trenutku njihovog nastajanja. Posegnuli su za ledom koji se pri dnu ledenjačkih naslaga nalazi svuda po globusu, od polarnih kapa do planinskih glečera. 14-Permafrost_AlaskaReport1999_TH Zastrašujuće razaranje nekoć tvrdog permafrosta koji se topi, lomi i odronjava na površinama kontinentalnih razmjera. Pritom u atmosferu dospijevaju milijuni tona metana. Donekle je dobra najnovija vijest kojom je potvrđeno da se ove godine trend otapanja barem nije ubrzao kao što se dogodilo s arktičkim ledom i ledenjacima Groenlanda. Foto: Alaska Report. Da ne duljimo, u ledu koji se bušenjem izvuče s dubine od 500 ili 2000 metara, kriju se smrznuti i stlačeni snijeg i zaleđena kiša, s mikroskopskim mjehurićima zraka zarobljenim onoga dana kad je na tom mjestu sniježilo. Kako u hladnijim područjima snijeg pada gotovo bez prestanka i taloži se u slojevima, pod ledenom masom od milijuna tona s vremenom se usloji u tisuće slojeva od kojih svaki čuva podatak o klimi i atmosferi u godini nastanka. Pod nezamislivim tlakom čestice se snijega i leda spljošte u slojeve debljine nekoliko centimetara ili milimetara. Pravom forenzičkom analizom uzoraka, danas je lako odrediti srednje temperature, sastav zraka i vode, slanost, kiselost i ostale plinove. Štoviše, u istom se sloju mogu naći vjetrom donesena zrnca polena, vulkanski pepeo, izotopi kisika i - CO2. Na sličan se način dešifriraju i jezgre iz bušotina u oceanskom dnu, na Himalaji, u Alpama... Podudarnosti su fascinantne, a odgovori na neka prastara pitanja danas u znanstvenom svijetu izazivaju pravu groznicu. Naprimjer, analizom vulkanskog pepela u ledu Arktika, a potom i potragom širom svijeta za istovrsnim pepelom ili lavom, otkrivaju se vulkanske erupcije i globalne vulkanske katastrofe od prije mnogo tisuća godina - a dogodile su se na dugom kraju kugle zemaljske. Danas se točno zna kada je i gdje provalio jedan ili nekoliko vulkana, koje je snage bila erupcija i koliko je sumpora ili CO2 izbačeno u atmosferu - a potom vjetrovima razneseno po globusu - sve do arktičkog ili antarktičkog leda. A to nije nevažno. Nakon što je erupcija filipinskog vulkana Pinatubo izbacila 1991. godine milijune tona pepela do stratosfere, a potom se oko Zemlje u nekoliko mjeseci stvorila dimna koprena koja je zapriječila put sunčevim zrakama, danas se na gotovo svim točkama globusa u temperaturnim dijagramima pojavljuje zahlađenje od oko 1°. Dugoročno, ta se prašina mijenjala i slijegala, pa je sa zakašnjenjem od više mjeseci dodatno pojačala i efekt staklenika. Na jednak način je otkriveno zašto su nakon napoleonskih ratova uslijedile hladnije godine, a potom i 1817. prava godina bez ljeta i ljetine, u Engleskoj zapamćena i kao godina gladi. Kako su u Londonu zbog nedostatka hrane tada uginule tisuće konja, a javni prijevoz doživio kolaps, pojavio se prvi drveni bicikl, hobby, s kojim se u najmanju ruku moglo izbjeći duboko blato na ulicama. Bila je to prva ljudska tehnička prilagodba nekoj nagloj klimatskoj promjeni... 13-NorthernHemisph_TempsC3 Krivulja nazvana hokejskom palicom (hockey stick) prikazuje temperaturna odstupanja tijekom posljednjih 1000 godina. Iako je 2001. godine ta krivulja napadnuta drvljem i kamenjem, najnovije su joj bušotine potvrdile visok stupanj vjerodostojnosti. Na njoj je vidljivo i tzv. malo ledeno doba u 15. stoljeću, no najveće odstupanje od blago silaznog trenda pokazuju temperature (i CO2) nakon početka industrijske revolucije s neviđenim spaljivanjem ugljena - a potom i nafte. Ma kako razlike u rasponu od 2° izgledale male, valja znati da se današnji globalni temperaturni prosjeci i oni u pravom ledenom dobu razlikuju za svega 6° do 10° stupnjeva. To je dodatna potvrda osjetljivosti Zemljine klime. Ta je klimatska promjena izazvala i strahovite zime u dijelu Europe, na američkoj istočnoj obali i širom Kanade, a uzrok svemu bila je desetodnevna erupcija vulkana Tambora na otoku Sumbawa u Indoneziji. No, ti su podaci omogućili uspostavu preciznog mjerenja i povezivanje tragova u ledu s uzrocima i posljedicama promjena u atmosferi. Danas se zna kako porast CO2 u atmosferi ide ukorak sa zatopljenjem, dok ledena doba odlikuje atmosfera s niskom koncentracijom ugljičnog dioksida. 15-Clathrates_MethaneFront_TH Clathrati na morskom dnu i pod naslagama sedimenata goleme su nakupine gotovo krutog metana koji povremeno izbija na površinu. Porastom temperature od svega nekoliko stupnjeva njihovo bi se raspadanje u dubinama oceana moglo i ubrzati. Foto: Ian R. MacDonald, Texas A&M University-Corpus Christi. Korak-po-korak, tijekom posljednjeg desetljeća, a naročito u posljednje dvije-tri godine, znanstvenici su sastavili zapanjujuće pouzdan model klime na Zemlji tijekom milijuna godina. Sa svakim novim usavršenjem metodologije, preciznost se povećava. Više nitko ne može opovrgnuti dokaze kako je sadašnja razina CO22, metanu (CH4) i temperaturama u zadnjih 1000 godina. Za početak - nije loše. Skora buduća izvješća stručnjaka, nakon svih analiza koje su u tijeku, mogla bi i najupornijim skepticima ponuditi neoborive podatke... Jest, klima se mijenja, mnogo brže od svih predviđanja, a koncentracija CO2 u atmosferi veća je negoli ikada tijekom proteklih milijun godina(!). Iako se mnogi spore oko točnih brojki, svi su se uglavnom složili oko podataka za razdoblje od 400.000 godina, a potpuno se slažu s podacima o CO2 u atmosferi tijekom proteklih 1000 godina. No, umjesto mnogo riječi, bolje je pogledati dijagrame na ovim stranicama. Pritom valja znati da krivulje nisu maglovita nagađanja, već obrađeni rezultati koji upućuju na dobro potkrijepljene zaključke. Teorijski, iz kvalitetne jezgre izvađene iz dubine leda na Groenlandu ili Antarktici danas se može točno odrediti klimatske uvjete (pa i neke geološke promjene) tijekom ljeta ili zime prije - npr. 156.789. godina. Impresivno, zar ne? Prijetnje iz permafrosta Lanjska istraživanja u Sibiru otkrila su kako se prvi put nakon 11.000 godina permafrost (trajno zaleđeno tlo) otapa na površini većoj od Njemačke i Francuske zajedno, a iz omekšane ledene mase i močvarnog tla u atmosferu odlaze milijarde tona metana (New Scientist, 11. kolovoza 2005.). Procjenjuje se da je energetski potencijal metana zarobljenog u tom permafrostu oko 6000 GT (gigatona). Znamo li da je utjecaj metana na globalni efekt staklenika u atmosferi od 20 do 30 puta veći negoli onaj koji izaziva CO2, ta neprimjetna sibirska opasnost dobiva nove razmjere. Doduše, metan se u atmosferi zadržava kraće od ugljičnog dioksida, no nama, koji baš sada živimo na Zemlji, to je slaba utjeha. 16-Foraminifera_fossils_niwa_TH Foraminifere su minijaturni morski organizmi s ljušturama koji na Zemlji žive milijunima godina. Ima ih bezbroj vrsta i oblika, no svima je zajednička fascinantna otpornost ljuske, pa ih nalazimo u svim mogućim sedimentima. Slično ledenim jezgrama i foraminifere u svojoj strukturi zadržavaju podatke u vremenu u kojem su živjele i uginule. U praksi se najčešće istražuje sadržaj dvaju izotopa kisika, 16O2 i 18O2 koji precizno otkrivaju i temperaturu oceana prije mnogih milijuna godina. Foraminifere nam za najdavnija razdoblja daju izravne i posredne podatke o slanosti, kiselosti i temperaturi, pa čak i o morskim strujama, plutajućem ledu ili tvrdom ledenom pokrovu na površini mora. Kako ih nalazimo u raznim slojevima tla i morskog dna po cijelom planetu, nude nam jedinstvene geološke i klimatološke podatke. Foto: University Of Waikato, NZ Na širokim prostranstvima nekoć tvrdo zaleđenog permafrosta danas nastaju duboke jame i udoline, vodeni tokovi i jezera kilometarske širine, naselja i postrojenja tonu u tlo, a propadaju i prometnice. Jednake su pojave vidljive i na Aljasci, gdje grad Fairbanks tone u permafrost brže nego što se mogu popraviti kuće, a funkcioniranje transameričkog naftovoda održava se samo stalnim umetanjem skupih automatskih nosača koji ga podižu i sprečavaju lomove i potonuće... Sve to navelo je znanstvenike da zaključe kako smo se približili kritičnoj točki prevrata, kad daljnji porast globalne temperature može izazvati dramatične i nepovratne promjene u okolišu, što će još intenzivnije zagrijavati cijeli planet. Zapadni se Sibir zagrijava najbrže. Točna i stalna mjerenja potvrđuju porast temperature za puna 3°C u posljednjih 40 godina. Dodatni je problem što se u toplijem okruženju kraće zadržava snijeg, pa otopljeni permafrost otkriva velike površine tamnoga tla koje intenzivnje upija sunčevu toplinu i gura spiralu zagrijavanja nagore. Ovogodišnja istraživanja otkrila su da metan tamo izbija na površinu i u mjehurima, kao iz mineralne vode, slično pojavi u Meksičkom zaljevu i ominoznom Bermudskom trokutu, čime se u Sibiru sprečava i zimsko zamrzavanje. Stručnjaci s kalifornijskog sveučilišta pretpostavljaju da se u tom dijelu Sibira krije oko 70 milijardi tona metana, gotovo četvrtina podzemnih zaliha na planetu, a nitko ne zna čime zaustaviti ili preokrenuti proces. Iz te se regije godišnje u atmosferu uzdiže oko 700 milijuna tona ugljika - koliko iz svih ostalih izvora, poljoprivrednih površina, stočnih farmi i močvara - pa bi sibirski metan mogao pojačati globalno zagrijavanje i do 25 posto. Dramatične planetarne promjene zasad su široj javnosti gotovo neprimjetne - malo toplija ljeta, kasnije i kraće zime - no kad dosegnu vidljivu razinu, bit će prekasno za svaku akciju... Treba odmah djelovati. Izgovor kako je zagrijavanje prirodna pojava više ne pali. Ove je godine nepobitno dokazano da je čovjek svojim djelovanjem redovitim cikličkim promjenama pridodao dosad upravo ona kritična dva-tri stupnja koji su postali okidač nesagledivih promjena. Metan s morskog dna Tijekom intenzivnog bušenja morskog dna u potrazi za naftom i zemnim plinom naišlo se na nemjerljive količine smrznutog, gotovo krutog metana - tzv. clathrata, koji se krije u đžepovima pokrivenim sedimentima i muljem. Pri niskoj temperaturi i visokom tlaku, u uvjetima tipičnim za dubine od nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara, duž norveške obale, ispred istočne obale SAD-a, u području Bahama i u Meksičkom zaljevu, miruju debele naslage metana koji izgledom i strukturom najviše sliči stiroporu, no čim ga se pokuša izvući, razgrađuje se u plinovite mjehure ili bezličnu sluz - i nestaje. Dakako, niz takvih otkrića natisnuo je suze u oči naftnim kompanijama koje su clathrate odmah preračunale u milijarde profita i bacile se u potragu za tehnologijom koja bi taj čisti metan izvukla na površinu. Srećom, dosad su znanstvenici uspjeli spriječiti veće zahvate. Jer, riječ je uglavnom o strmim padinama ispred obala ili duž podmorskih klanaca, gdje bi brzopleto prčkanje po nestabilnim sedimentima moglo izazvati katastrofalne odrone, tsunamije i gigantske metanske mjehure na morskoj površini. Upravo je tim pojavama dosad najuvjerljivije protumačena glasovita tajna Bermudskog trokuta. Naleti li brod na takav plinski mjehur ili guste mjehuriće na površini u krugu od dvadeset, pedeset ili nekoliko stotina metara, izgubit će istisninu jer Arhimedov zakon u stlačivim plinovima više ne važi - i propast će u vodenu rupu kao kroz zrak. Kad metan odleti u atmosferu, a more se sklopi za nekoliko sekundi - od broda ni traga... 17-Dansgaard1993 Poznati Dansgaardov temperaturni dijagram iz 1993. godine koji u kombiniranom mjerilu prikazuje međuovisnost dubine bušenja ledenih jezgri i stotina tisuća godina do kojih se može doprijeti na pojedinim dubinama. Crvenim je označeno razdoblje younger driasa, ozbiljan klimatski eksces s nedovoljno objašnjenim uzrocima. Zanimljivo je i razdoblje koje je uslijedilo - s relativno malim oscilacijama relativno toplog vremena - no i ono se pokazuje kao neobjašnjiva anomalija s malim temperaturnim oscilacijama tijekom koje se razvila današnja ljudska civilizacija. I novija istraživanja potvrđuju kako smo u usporedbi sa sličnim razdobljima nakon pravih ledenih doba proživjeli nevjerojatno ugodnih 8000 godina. Stoga je itekako opravdana zabrinutost sadašnjim stanjem. Jer, mi smo na normalne i očekivane promjene dodali toliko neumjerenih utjecaja da ni najmudriji zasad ne mogu predvidjeti razvoj. A iz dijagrama je vidljivo koliko je veliko zatopljenje od 2°C ili cak 4°C. Pri dubinskom bušenju dna u Meksičkom zaljevu platforme su naišle na golema područja clathrata, a metan koji je iz njih provalio bio je tolike koncentracije da su zbog opasnosti od eksplozije obustavljena sva daljnja bušenja. Kad se s tim saznanjima povezalo otkriće velikog meteorskog kratera u moru ispred Yucatana, geolozi i paleontolozi našli su moguće tumačenje još jedne tajne. Iako se svi uglavnom slažu da je upravo taj udar meteora, kometa ili asteroida prije 65 milijuna godina značio početak kraja za dinosaure i njihove rođake, jasno je da bi na nekom drugom mjestu bio mnogo manje kataklizmički. Ali, užarena je kugla tresnula baš posred najdebljih poznatih metanskih slojeva, pa su uslijedili globalni požari, mrak i ledeno doba - prepoznatljivi u crnoj čađavoj crti punoj iridija koja se nalazi u svim sedimentnim stijenama širom globusa. Očito, ni mi ne bismo smjeli lakomo posezati za resursima koje ne poznajemo jer smo njihovo podmuklo djelovanje na klimu otkrili tek prije nekoliko godina. Gdje se sve na morskome dnu kriju talozi metana i koliko ga potajno izbija u atmosferu, utvrdit će netom započeta istraživanja širom planeta... Nažalost, i to je novost koju moramo hitno razjasniti. Clathrati su pokazali koliko je krhka naša sadašnja ugodna klima. Oni postoje u svom relativno pasivnom obliku samo unutar vrlo uskog temperaturnog raspona od +/- 5°C. Nastavi li se zagrijavanje oceana jednakim tempom, temperature uz morsko dno mogle bi se promijeniti i brže nego što pomišljamo, a tada su mogući nepredvidljivi scenariji. Posljednja, nepotvrđena istraživanja sedimenata i mora širom svijeta nude dosad prvo razumljivo timačenje neobjašnjivo naglog kraja posljednjeg redovitog ledenog doba. Prvi podaci daju naslutiti kako su dvije masivne erupcije metana s oceanskog dna - prije 16.000 i 14.000 godina te ponovno između 11.000 i 10.000 godina izazvale naglo zatopljenje, otapanje ledenjaka i velike promjene na cijelome planetu. Spoznaja o sretno i precizno izbalansiranoj klimi tijekom proteklih 8000 godina - što je neobjašnjiva iznimka u geološkoj povijesti - samo potvrđuje koliko su opasni rezultati ljudskog doprinosa porastu temperature od, kako kažu neupućeni skeptici, "samo nekoliko stupnjeva". Američki geolozi su izračunali kako ljudski doprinos povećanju količine CO2 u atmosferi odgovara učinku 17.000 vulkana veličine trajno aktivnog Kilauea na Havajima. 18-Ljudski_utjecaji_TAR-0104 Zemaljska je klima vrlo fini mehanizam izložen svim mogućim utjecajima. Ilustracija prikazuje brojne međuodnose, od kojih svaki može u pojedinom području ili vremenu dobiti ključni značaj. Naprimjer, dok eksplozija supervulkana može izazvati dugotrajno globalno zahlađenje, višak metana iz močvara ili ustajalih voda može pojačati staklenički efekt s izrazitim zagrijavanjem. Pritom nije nevažno što ugljični dioksid ostaje u atmosferi cijelo stoljeće, dok metan nestaje već nakon 14 godina. Stoga i trajanje zatopljenja ovisi o izvorima i vrsti stakleničkih plinova. Prije besprimjerno naglog razvoja naše industrijske civilizacije, ustaljene cikličke promjene s izrazito planetarnim utjecajima remetile su uglavnom prirodne katastrofe nakon kojih bi se u tisućljetnim prijelaznim radobljima opet uspostavljala kakva-takva ravnoteža. Međutim, čovjek je u vrlo kratkom razdoblju poremetio prirodne cjeline u svim krajevima svijeta, pa razvoj međuzavisnih utjecaja ne možemo zasad točno predvidjeti ni najmoćnijim kompjutorima. Globalno je zatopljenje samo vrh ledene sante, posljedica koja nije ograničena samo na pregrijanu atmosferu. Ilustracija: Cambridge University Press – za treci izvještaj IPCC-a Topljenje leda i promjene u oceanima Porast temperature zraka, kratkotrajnija zaleđenost u rijekama polarnog kruga i većim rijekama koje utječu u Arktički ocean, Sjeverno more i sjeverni Pacifik, s produženim toplijim razdobljima pospješuje isparavanje vode, obilnije oborine i naglo povećanje velikih količina lakše i rjeđe slatke vode u oceanu. To utječe na količinu kisika u morima, na promjenu morskih struja, ali drastično i na promjenu slanosti. U oceane se slijevaju velike vodene mase drukčijih kemijskih i fizikalnih osobina, struje mijenjaju dubinu, mijenja im se površinska temperatura na cijelome planetu, a sav riblji svijet odjednom dobiva nepovoljno okruženje za život i razvoj. 19-HladniVjetrovi_TH Ugodnu klimu Europa zahvaljuje gotovo isključivo toploj Glofskoj struji koja moćnim površinskim tokom seže do polarnih krajeva. Energija sadržana u toj pokretnoj vodenoj masi odgovara energiji iz milijuna elektrana, pa ne čudi kako se ižarivanjem te topline zračne struje iznad Atlantika mogu toliko zagrijati da Europi osiguraju klimi koja joj po geografskom položaju ne pripada. Danas je poznata (ali ne i dovoljno proučena) izravna veza između snage i položaja Golfske struje i toplih i hladnih razdoblja na Zemlji. Kako su slana i lužnata mora i oceani dosad bili glavni spremnici za upijanje CO2 iz atmosfere, smanjivanjem slanosti postupno se pojačava kiselost... A s time i specifična težina površinskih vodenih masa koje se potom spuštaju u dublje slojeve. Istodobno se smanjuje i sposobnost oceana da upiju naše viškove CO2. Ne smije se zaboraviti da tamnoplava površina mora i oceana koji pokrivaju 75 posto Zemljine površine bolje upija sunčevo zračenje od relativno svjetlijeg kopna i (donedavno) bijelih ledenih kapa na polovima, pa akumuliranje topline u toj nemjerljivoj vodenoj masi dodatno utječe na niz klimatskih čimbenika. A male promjene u tisućljetnoj finoj ravnoteži slane ili slatke, tople ili hladne vode povlače za sobom i mnogo izraženije promjene u atmosferi. Tragično je što je tek dramatična pojava El Ninha u Tihom oceanu prije nekoliko godina pokazala koliko malo znamo o oceanima i globalnim strujama. Štoviše, dosad smo manje-više ispitali jedva jedan posto morskih dubina, a sonde i promatračke stanice pokrivaju tek koji postotak više. O točnom mjerenju svih promjena temperature, slanosti i strujanja - ne samo na površini već i u oceanskim dubinama - zasad možemo samo sanjati. Nakon potresa u Indoneziji i relativno malog tsunamija koji je ipak opustošio rubove Indijskog ocena, njemački oceanografi, seizmolozi i klimatolozi užurbano postavljaju skupe alarmne plutače, a uz uređaje za dojavu tsunamija, opremaju ih i vrlo složenim ocenografskim instrumentima za dubinska mjerenja svih mogućih promjena. Već nakon nekoliko mjeseci otkrili su kako bi većinu uobičajenih znanstvenih tvrdnji o morskim strujama i temperaturama trebalo mijenjati iz temelja... No, s tom bismo temom mogli ispuniti cijeli broj. Recimo još samo da je pravi peh što klimatolozi desetljećima u svoje simulacije uključivali oceane kao konstantu, kao najveću plohu na globusu koja je uglavnom nepromjenjiva, s redovitim i ustaljenim oscilacijama temperature, slanosti i uobičajenim strujanjem... Razlog tomu su slabi kompjutori s kojima su u pedesetima izrađena prva cjelovita mjerenja i postavljeni prvi jednostavni klimatski modeli, pa su oceani kao pasivna ploha godinama nudili najbrži put prema kakvim-takvim rezultatima za zbivanja u atmosferi. Primjenom današnjih superkompjutora i sprege sa satelitskim opažanjima modeli su postali mnogo dinamičniji, realniji i lako provjerljivi. Zato su rezultati neugodniji, a znanstvenicima je najbolnija slaba pokrivenost Zemljine površine mjernim instrumentima. Ipak, nakon mnogih godina mjerenja morskih struja, pri čemu su grupe istraživača minuciozno razrađivale neke svoje lokalne modele, napokon je otkrivena najvažnija pojava u morima kugle zemaljske - termohalina cirkulacija i conveyor belt - svojevrsna tekuća traka najmoćnijeg morskog strujanja koje u jedinstvenom pomicanju vodenih masa obuhvaća sve oceane. A uzrok tom gibanju je slanost pojedinih dijelova mora, temperaturne razlike, vrtnja planeta i dotok vode iz rijeka. Dakako, uza nj i dalje postoje lokalne struje i strujice koje, kao i dosad, na nautičkim kartama izgledaju više kaotično negoli razumljivo, no ona glavna podmorska selidba vode oko globusa definitivno je određena kao pokretač svih ostalih promjena. A ključ cjelokupne zemaljske klime krije se u njenom ponašanju tamo gdje se pojavljuje kao topla i brza Golfska struja - u sjevernom Atlantiku. Slabljenje Golfske struje 20-TheGreat_ConveyorBelt_TH Ključ zemaljske klime krije se u masivnom kružnom toku vodenih masa od sjevernog Atlantika do sjevernog Pacifika. Na krajevima su dvije ključne zone preokreta. U Atlantiku se topla i vrlo slana Golfska struja hladi i tone, pa hladna voda u obliku dubinske slane morske struje teče oko cijeloga planeta prema Pacifiku. Tu se postupno zagrijava i uzdiže kako bi potom ponovno potekla površinom prema Atlantiku. Dakako, model je pojednostavljen, no danas se puzdano zna da glavnina oceanskih masa kruži na taj način. (IPCC i ostali) Kad je 2005. godine u novinama osvanula mala vijest kako je ustanovljeno usporavanje Golfske struje za 30 ili možda čak za 50 posto, u znanstvenom je svijetu već odavno zvonio alarm. Odmah se otkrilo kako u tom dijelu oceana ima premalo plutača za svakodnevno sustavno pokrivanje svih vrludanja tople struje, no mjerenja su unatoč tome dovoljno opsežna da potvrde neugodnu promjenu u kratkom razdoblju od dvadeset-trideset godina. Upitat ćete se - kakve veze ima Golfska struja s automobilskim ispuhom, industrijskim dimnjacima, metanom sa stočnih farmi, spaljivanjem ugljena, trošenjem nafte... Ima, itekako ima. Milijarde tona CO2 koje smo od 1850. izbacili u atmosferu nosile su sa sobom i obilje prašine, čađi, svih mogućih oksida... Sve to se svake godine taložilo po ledenim polarnim kapama koje su postajale sve prljavije i sve su manje reflektirale sunčevo zračenje. Potamnjeli led upijao je, poput solarnog kolektora, sve više sunčeve topline, započelo je topljenje, a ledenjaci su se postupno pretvarali u potoke, pa rijeke... I sva je ta slatka voda postupno završavala u morima. No, raspršeni sprej sitnih čestica, metan i ugljični dioksid, stvorili su u tankom i nježnom zračnom omotaču trajnu barijeru ižarivanju topline kojim se Zemlja hladila tisućljećima, a mi smo se našli u pravom stakleniku koji se sve brže zagrijava. Nedavno je ustanovljeno kako led s Arktika nestaje mnogo brže od svih očekivanja, a najnovija mjerenja na Groenlandu otkrila su pet puta brže topljenje leda nego što su pokazivali lanjski trendovi. Topljenjem tih ledenjaka i okolnih plutajućih santi u sjeverni se Atlantik slijevaju milijuni tona slatke vode i polako se kreću prema jugu. Kako je to voda od netom otopljenog leda, njena je temperatura neznatno viša od ledišta. Da je slana, potonula bi u dubine oceana, ali riječ je o slatkoj vodi bez soli koja je, iako hladna, mnogo rjeđa i lakša od slane pa i od tople, solju zasićene Golfske struje koja teče prema sjeveru. Kad se te dvije toliko različite vodene mase sretnu negdje južno od Islanda i Groenlanda, površinska Golfska struja usporava, hladi se, pa gubljenjem topline mijenja svoja fizikalna svojstva lakše tekućine i zajedno sa svom solju iz tropskih mora naglo tone prema dnu. Za nevolju, na potezu od Škotske, Faroe-otočja i Islanda, pa do južnog vrha Groenlanda, na oceanskom se dnu proteže visoka i oštro odrezana brana, rasjedna klisura, prava podvodna barijera svakom daljnjem strujanju prema Arktiku. Time vodena masa tople Golfske struje ostaje ispred te barijere i vraća se prema jugu - zajedno s izrazito hladnim dubinskim strujanjem. Zasad se oslabljemi topli ogranci Golfske struje provlače podvodnim kanjonima između Europe i Groenlanda u arktički bazen - gdje neugodno pospješuju topljenje plutajućeg leda - no pitanje je trenutka kad će ih slatka i hladna voda potisnuti u veću dubinu i vratiti prema ekvatoru. Što se led brže topi u moru je više slatke ledene vode, a šanse za održanje dosadašnje cirkulacije manje su iz godine u godinu. Na površini se, umjesto tople Golfske struje u smjeru dalekog sjevera, prema jugu kreće vrlo hladna i manje slana voda s Arktika. Što ako Golfska struja stane? 21-Conveyor_nestaje_WEB_TH 1 Kako dubina strujanja ovisi o slanosti i temperaturi, globalni se sustav naziva i termohalina cirkulacija ili globalna tekuća vrpca (global conveyor belt). Vrlo topla Golfska struja, zagrijava trajno hladne vjetrove s Labradora koji potom Europi donose blagu klimu, s ugodnim temperaturama i obiljem vlage. 2 Otapanjem arktičkog i grenlandskog leda u ocean se slijeva hladna i slatka voda koja na površini potiskuje toplu i slanu Golfsku struju prema jugu, hladije i spušta u dubinu, a hladni vjetrovi stižu u Europu. 3 Zaustavi li se sadašnja globalna cirkulacija, bez tople će Golfske struje Europsku klimu određivati samo Sunce i geografska širina. A to nam donosi i trajno zahlađenje. U takvim bi uvjetima europska klima bila sličnija suhoj i hladnoj labradorskoj ili pak sibirskoj i mongolskoj klimi. Znanstvenici sad znaju da to ne bi bilo prvi put. Mnogi pokazatelji potvrđuju kako se to dogodilo prije nekih 14.000 ili 11.000 godina, upravo u razdoblju postupnog zagrijavanja nakon dužeg ledenog doba, koje je prekinuto iznenadnim, vrlo hladnim i tvrdim ledenim razdobljem od oko 1000 godina, sve do neobjašnjivo naglog zatopljenja oko 8000. godine p.n.e. i podizanja temperature gotovo na današnju razinu. Negdje početkom tog hladnog razdobljg dogodila i nagla, gotovo trenutačna katastrofa u kojoj su se, navodno, mamuti smrznuli s neprožvakanom hranom u ustima, slično efektnim scenama u filmu Day After Tommorow. Iako je i taj događaj uslijedio u razdoblju zagrijavanja koje podsjeća na današnje, s porastom metana i CO2 u atmosferi, pravi uzrok nagle katastrofe mogao bi biti vulkan ili udar meteora u polarnom krugu. Jer, većina smrznutih životinja, stabala, ljudi i voćaka u području od Sibira do Kanade, kaotično je razbacana i naglo zatrpana pepelom i zemljom. Tlo se smrznulo u permafrost, a veći dio Europe i sjeverne hemisfere potom su prekrili ledenjaci. S tim se preklapa i jedno klimatsko razdoblje, nazvano Younger Drias, po otpornoj skandinavskoj biljčici gotovo neuništivog sjemena. Upravo je potraga za tim sjemenkama u geološkim slojevima i vrtačama pomogla slavnom znanstveniku Dansgaardu da uspostavi temelje novog modela relativno nedavnih klimatskih i geoloških promjena na sjevernoj hemisferi. Jer, tamo gdje u dubokim slojevima postoji sjemenje driasa, nalazi se granica između blagih i oštrih klimatskih razdoblja. Zahvaljujući njegovim otkrićima i zaključcima mnoge su činjenice o tom razdoblju temeljito istražene i objašnjene, a sudjelovanjem znanstvenika s nekoliko kontinenata stvorena je svjetska interdiciplinarna ekipa koja je u proteklih nekoliko godina objasnila više sustava klimatskih i geoloških zagonetki negoli parcijalna istraživanja pojedinaca tijekom proteklog stoljeća. Dakako, ne želimo ničim umanjiti trud stotina znanstvenika koji su u svom radnom vijeku prikupili nebrojene bitne komadiće složenog mozaika Zemljine klime i geologije. Međutim, tek je uključivanje eksperata iz ostalih područja (kemije, fizike, geofizike, astrofizike, mehanike, strojarstva, botanike, zoologije i biologije, elektronike i kompjutora) urodilo današnjim zaokretom u razumijevanju zemaljske klime. Jer, osim znanja, stručnjacima su nedostajali instrumenti, brodovi, bušilice, metode, kompjutorski programi i - originalne ideje autsajdera. Danas se zna da je naglo zahlađenje tijekom Younger Driasa, između ostaloga, povezano i s izlijevanjem golemog jezera sa sjevernoameričkog kontinenta u Atlantik i zaustavljanjem najprije Golfske struje, a potom i promjenama u cijelom conveyor-beltu oko kugle zemaljske. Naime, globalnim se zagrijavanjem otopio ledeni pokrov Sjeverne Amerike, a onda je u jednom trenutku puknuo visoki ledeni zid duž obale kontinenta i u Atlantik su istekle goleme količine slatke vode koje su izdubile i nedavno otkriveni kanjon rijeke Hudson koji se spušta u Atlantik do 200 milja od današnje obale... Odgovor na pitanje o povezanosti te katastrofe sa zaleđivanjem Sibira, Aljaske i ostalih dijelova kopna tek treba pronaći... No, sad nam je najvažnija spoznaja da postupne, u početku jedva primjetne promjene, u jednom trenutku dosižu točku kad cijeli sustav kolabira i mijenja se do temelja. Dovoljno je pogledati Dansgaardov dijagram na kojemu se vide promjene u posljednjih 100.000 godina. Na njemu se tih tisuću godina zahlađenja pojavljuje kao očita anomalija u redovitim cikličkim izmjenama toplih i hladnih razdoblja. Kako je u to uključeno i zaustavljanje Golfske struje slatkom i hladnom vodom, primjer je iz današnje prespektive itekako zanimljiv. Koliko je to opasno? Dakako, danas u Sjevernoj Americi i Kanadi nema ni približno toliko leda, a dugi podmorski lanac trajno aktivnih vulkana na Arktičkom dnu zasad ne najavljuje dramatične erupcije. Također, danas ne znamo za približavanje nekog svemirskog tijela koje bi udarilo baš u to područje (mada iznenađenja nisu isključena). No, i bez tih dramaturških rekvizita za horror-naklapanje, sami smo se pobrinuli za loše stanje Golfske struje. 22-Staklenicki_Efekt_TH Kako molekule CO2 i CH4 (metana) u atmosferi reflektiraju toplinsko zračenje natrag prema tlu i moru, Zemlja se ne može hladiti otpuštanjem topline u svemir, pa temperatura postupno raste. Što je koncentracija stakleničkih plinova viša, manje se topline gubi u svemir. Međutim, Sunce prema Zemlji stalno ižeruje podjednako mnogo topline.. Topljenjem leda potiskuju se tople vodene mase prema jugu, a na sjevernom se Atlantiku otvara slobodni prolaz ledenim vjetrovima koji stalno pušu prema istoku i jugoistoku, od polarnog kruga, preko kanadske ploče i Labradora - do Europe. Zavirite li u školski atlas primijetit ćete kako se glavnina Hrvatske nalazi između 43° i 46° sjeverne geografske širine, što na zapadnoj strani Atlantika odgovara Montrealu i poluotoku Labradoru koji sve češće posjećuju polarni medvjedi. Na suprotnoj strani Zemlje to odgovara Mongoliji, sjevernom japanskom otoku Hokaidu (Sapporo!) i Kurilima. No, još je zanimljivije usporediti Irsku s Dublinom na oko 53° sjeverne širine ili Ujedinjeno Kraljevstvo s Londonom malo ispod 52° sjeverne širine, oba grada iznad paralele koja prelazi preko Kanade i povezuje Vancouver s ušćem rijeke Svetog Lovrijenca i New Foundlandom. I dok u južnoj Irskoj uspijeva i mediteransko voće, na suprotnoj je strani Atlantika zaleđeni Labrador i onaj dio Atlantika ispod Groenlanda po kojemu stalno plutaju ledene sante. Na Pacifiku to su geografske širine južnog kraja Kamčatke, sjeverne Mongolije... Kad bi temperature na Zemlji bile normalno raspoređene, kako to odgovara geografskim širinama, od žege na ekvatoru do smrzavice na polovima, mi bismo se nalazili negdje u sredini, s mnogo hladnijim i dužim zimama i kraćim kišnim ljetima. Klimatolozi pretpostavljaju mnogo ekstremniji model - s dominantnim sušama i povremenim kišnim razdobljima s velikim polavama. Statistički, količina oborina ne bi se u početku bitnije promijenila u prosjecima, no nagle izmjene ekstrema, suše i polave, nanijele bi goleme štete... Klima u srednjoj i sjevernoj Europi bila bi sličnija onoj u sjevernoj Kanadi, južnom Sibiru ili Sahalinu, a južni bi dio spopale suše. Ali, kako danas hladni suhi vjetrovi s Labradora stalno prelaze Atlantik upravo iznad vrlo tople Golfske struje, do Europe dolaze dobro vlažni i dobro zagrijani, pa mijenjaju (uljepšavaju) cijelu klimatsku sliku. Ruku na srce, našu europsku povijest, razvoj civilizacije i blagodati relativno umjerenog podneblja zahvaljujemo upravo globalnoj oceanskoj cirkulaciji, conveyor-beltu i Golfskoj struji koja teče prema sjeveru, nadomak Europe. Zagrijemo li Zemlju do mjere da topljenje arktičkog i grenlandskog leda poprimi još dramatičnije razmjere - a tome smo bliži nego što priznajemo - Golfska će struja uzmaknuti ili stati, a otvoren put hladnim zračnim strujama sa zapada potpuno će promijeniti europsku klimu. Dakako, kad jednom krene, mijenjaju se i uvjeti u svim susjednim područjima, a međusobni klimatski utjecaju kontinenata, zatvorenih mora i oceana stvaraju potpuno drukčija zračna i morska strujanja, s nepoznatom raspodjelom temperatura na Plavom planetu. Podizanje morske razine Nakon svih upozorenja i očigledno velikih promjena na Arktiku, znanstvenici ukazuju na slične ili identične promjene na Antarktici, osobito u zapadnom dijelu tog golemog kontinenta. I tamo se otkidaju ledenjaci veličine manjih europskih država, a tope se plutanjem kroz Pacifik, Atlantik ili Indijski ocean. Najveće su promjene na zapadnoj Antarktici gdje Rossov Shelf prijeti kolapsom i otvaranjem slobodnog prolaza palninskim ledenjacima koje je dosad uspješno zadržavao nad kopnom. Riječ je o ledenoj ploči veličine Francuske... Ako se to dogodi, milijuni kubičnih kilometara neslane ledene vode u oceanu neminovno će izazvati promjene i na južnoj hemisferi. No, tu je morska površina neusporedivo veća od kopna, pa su termički trome oceanske mase dosad usporavale temperaturne promjene. Ipak, voda koju sadrži led Arktika, Groenlanda i Antaktike dovoljna je da podigne morsku razinu za nekoliko metara. Procjene su različite, od 9 do 16 metara... Posljednje topljenje nakon tzv. velikog ledenog doba koje je u svojoj punoj snazi trajalo oko 20.000 godina, podiglo je razinu mora i oceana za oko 120 metara... No, tada su velike površine kontinenata bile pokrivene ledenjacima, mjestimice debljim od kilometar-dva. U pravilu, zaleđenu Zemlju obilježuje suša i snižavanje morske razine, dok toplija razdoblja odlikuju obilne kiše i dublja mora... Ma kako nam se sadašnji godišnji porast morske razine od nekoliko milimetara do najviše centimetar-dva činio beznačajnim i nedostojnim nesanice, a mogućnost uzdizanja morske površine za pet, šest ili devet metara u sljedećih pedeset ili stotinu godina doživljujemo kao znanstvenu fantastiku, geološka nas povijest uči kako nema umjerenih i kontinuiranih procesa. Dovoljno je pogledati dijagram temperaturnih promjena tijekom posljednjih 400.000 godina - što je trenutak u povijesti Zemlje (4,5 milijarde godina) - gdje odmah vidimo kako su velike i stalne promjene jedina prepoznatljiva odlika. Mogu li divovski odlomljeni komadi ledenjaka koji naglo skliznu u ocean izazvati tsunamije globalnih razmjera - tek treba vidjeti. Činjenica jest da opći potop postoji u ljudskoj svijesti i povijesti, od sumerskih epova, do Biblije i indijanskih predaja... Moramo li zaista tjerati mak na konac? Mislite li da vas se to ne tiče? 23-EmisijaCO2-svijet Zbog bezobzirnog spaljivanja nafte i ostalih fosilnih goriva, u atmosferu se izbacuju milijarde tomna stakleničkih plinova. Dijagram pokazuje najveće onečišćivače tijekom proteklih 200 godina. Nažalost, uz najnoviji razvoj kineske i indijske industrije – a bez smanjivanja emisije CO2 u ostalim zemljama, stanje se dramatično pogoršava iz godine u godinu... Kyoto-protokol već odavno nije dostatan. Imate pravo odmahnuti rukom. Ta to čine milijarde ljudi. Baš ih briga. Več bu nekak bilo - kak je navek bilo. Samo, ovaj put o našoj sudbini ne odlučuje neki zagorski gospon komeš. Odlučuje priroda i majčica Zemlja kojoj smo se popeli navrh glave. Da se razumijemo. Ma kako dramatično zvučao ovaj tekst, nije riječ o katastrofama koje nam prijete dogodine, a možda ni za pet ili petnaest godina... Štoviše, neki pretpostavljaju se da ćemo u jednom komadu, malo raščupani i izubijani, nekako dogurati do kraja ovog stoljeća. A poslije? Na Zemlji više ništa neće biti kao danas. Želimo li zadržati svu ljepotu i raznolikost ovog planeta koji nam je zasigurno jedini dom i u daljoj budućnosti, bez obzira na svemirske TV-serije i otkriće leda na Marsu, moramo razmisliti o tomu od čega će na toj maloj kugli živjeti deset - dvadeset milijarda ljudi. Odakle voda, hrana i struja? Čime će se obraniti od sulude klime, drastičnih suša, razornih poplava, uragana i tajfuna, čak i u krajevima gdje ih dosad nije bilo? More će pokriti mnoge otoke, atole i brojne luke, nestat će barem pedeset posto biljnih i životinjskih vrsta... Vododerine umjesto šuma i prašuma, pijesak umjesto livada, crna kaljuža umjesto gorskog jezera, more bez škampa i barbuna, nebo bez ptica, voćke ... A sve zbog oholosti, pohlepe i komfora, prestižne vožnje u moćnom terencu, mlažnjacima i jahtama, pregrijanim staklenim neboderima, lijenom profitu iscijeđenom iz prirodnih resursa i ljudskog zdravlja... Sve zbog imperativa da industrija svake godine proizvede još više, da se poveća profit, da se poveća efikasnost - da se iskopa, raskrči, spali, zatruje i pretopi sve što se može zgrabiti i pretvoriti u vrijednost na burzi... Loša, jako loša perspektiva. Zamislite samo da ostanete bez struje: Nema svjetla, grijanja, hlađenja, interneta, tople vode ni lifta, nema televizije, radija, tramvaja, vlakova, perilica, nema mobitela, SMS-a, kirurških operacija, skeniranja mozga, bankomata... Nema kompjutora, tekućih računa, konzola za kompjutorske igrice... Nema vijesti, novina, nema avionskih letova, radara, svijetlećih reklama, jutarnje kave, doručka iz mikrovalke... Ni kosu ne možete osušiti - jer fen ne radi... To se već dogodilo stanovnicima New Orleansa, a njihovi zemljaci nisu pokazali previše dobre volje za izdašnom pomoći, pa opustošeni grad oživljuje iz inata i upornosti najzagriženijih starosjedilaca. A bila je to samo jedna malo jača vremenska nepogoda, u razmjerima koji tek najavljuju moguća divljanja klime, u najrazvijenijoj zemlji na našem planetu, u milijunskome gradu. Osim toga, poslovni svijet već zna da je novi uragan neizbježan, kad-tad, jači i opasniji od Katrine. Pa, čemu investirati? U ljude? Mislite li da će i vama u maloj zemljici netko priskočiti u pomoć? Dovoljno je sjetiti se tsunamija na Sumatri ili potresa u Kašmiru. Čak su i preklanjske poplave u Njemačkoj, iznenadni dokaz vremenskih anomalija i opće prenaseljenosti, ostavile za sobom tisuće nezaliječenih sudbina... A mi smo svoju uhodanu organizaciju za slučaj elementarnih nepogoda i izvanrednih stanja razmontirali još tijekom rata... U tom je svjetlu indikativan tzv. Pentagonski izvještaj, kontroverzni dokument od prije nekoliko godina, koji hladno kalkulira s posljedicama naglih klimatskih promjena u svjetlu mogućih šteta po američku ekonomiju. Mirno se procjenjuju industrijske grane i dionice, procjenjujuje se porast metana u atmosferi za slučaj da u ekvatorijalnom pojasu strada milijarda-dvije ljudi i isto toliko stoke koju nema tko pokopati, hladno se promišlja mogućnost migracije Skandinavaca i Nijemaca prema Mediteranu... Niti riječi o smanjenju emisije CO2, o potrazi za novim izvorima energije, boljem iskorištenju sunca, održivijoj poljoprivredi, prosvjećivanju nerazvijenih... Bitan je samo dobar izbor dionica i biznis koji će i u tom užasu jamčiti profit. Očito je, budućnost se krije u nekom drukčijem svijetu. Skinuto sa:http://www.zelena-lista.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=14&Itemid=1 |
- 20:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Vegetarijanstvom protiv globalnog zatopljenja
|
Vegetarijanstvom protiv globalnog zatopljenja Borite se protiv globalnog zatopljenja postavši vegetarijanac Prema istraživačima sa Sveučilišta u Chicagu, prihvaćanje veganske prehrane ima veći učinak na smanjivanje globalnog zatopljenja nego prelazak na hibridni automobil Toyota Prius. Globalno zatopljenje je nazvano 'najvećim izazovom' ljudske rase i najtežom svjetskom prijetnjom okolišu. Ljudska aktivnost je uzrok velikim količinama 'stakleničkih plinova' (plinovi koji sprjčavaju toplinu da napusti Zemljinu atmosferu) u atmosferi. Ovo tada uzrokuje da zrak oko Zemlje postane topliji, za što znanstvenici kažu da će pojačano voditi do katastrofičnih prirodnih nepogodna kao su sve češći i jači uragani, poplave i suše. Mnogi pokušavaju pomoći smanjivanju globalnog zatopljenja vozeći štedljivije automobile i trošeći manje električne energije. Najednostavnija i najučinkovitija stvar koju možete učiniti da pomognete u borbi protiv globalnog zatopljenja je da postanete vegetarijanac. Milijarde kokoši, purana, svinja i krava koje su nagurane u tvorničkim farmama svake godine samo u SAD-u proizvedu enormne količine metana, kako u svom probavnom sustavu tako i iz izmeta koji izbacuju. Znanstvenici tvrde da je svaka molekula metana više nego 20 puta učinkovitija od ugljičnog dioksida u zarobljavanju topline u našoj atmosferi. Statistika Agencije za zaštitu okoliša pokazuje da je uzgoj životinja najveći uzročnik emisije metana u SAD. Uzgajanje životinja za hranu uzrokuje globalno zatopljenje. Nedavno izvješće organizacije EarthSave International, zasnovan na radu vodećih svjetskih klimatologa, pokazuje da je usvajanje vegetarijanske prehrane učinkovitije u smanjivanju globalnog zatopljenja od smanjivanja emisija iz automobila ili elektrana. Ovi zaključci su potvrđeni u studiji Sveučilišta u Chicagu, koja detaljno navodi ogromne prednosti za okoliš (kao i za boljitak osobnog zdravlja) kao posljedicu usvajanja veganske prehrane. Iako metan uzrokuje veći učinak na globalno zatopljavanje od ugljičnog dioksida, ograničavanje ugljičnog dioksida je također važno, a životinjska poljoprivreda je također glavni izvor ovog plina. Jedna kalorija životinjske bjelančevine zahtijeva više od 10 puta toliku potrošnju fosilnog goriva – oslobađajući više od 10 puta više ugljičnog dioksida – nego jedna kalorija biljne bjelančevine. Hraneći i pojeći farmske životinje ogromnim količinama hrane i vode te ih zatim ubijajući, prerađujući, prevozeći i uskladišćujući njihovo meso je krajnje energetski zahtjevno. Dodatno, ugljični dioksid se oslobađa iz životinjskog izmeta. Dok vožnja hibridne Toyote Prius mjesto uobičajenog automobila štedi ekvivalent od otprilike 1 tone ugljičnog dioksida godišnje, veganska prehrana uzrokuje stvaranje bar 1,5 tone ugljičnog dioksida manje od prosječne prehrane. Usvajanje veganske prehrane je nužno u borbi protiv globalnog zatopljenja. Najsnažniji korak koji možemo poduzeti kao pojedinci da izbjegnemo globalno zatopljenje je da prestanemo jesti meso, jaja i mliječne proizvode. Skinuto sa:http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1039 |
- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Globalno zagrijavanje
|
Globalno zagrijavanje Ljeto 2002 godine svakako će pamtiti mnogi. Od razljućenih turističkih radnika pa do astronoma koji su se veselili vedrim ljetnim noćima. Doduše oni prvi su se nekako snašli ali astronomi jedino što su dobili je oblačno nebo koje je trajalo gotovo cijelo ljeto. Koji je razlog tome? Lagano je reći klima ili povremena klimatska oscilacija, međutim istraživanja pokazuju da je današnje ponašanje klime pojava koja je zapravo predviđena i da u stvari nema ničega čudnog u tome. Takvu klimu su neki upravo i predvidili iako se tada na ta njihova predviđanja nije obraćalo previše pažnje. No danas kada vidimo da je netko nešto predvidio i da se je to ostvarilo, logično je da se malo zainteresiramo za tu temu. Na kraju krajeva, rezultat predviđana nam je oprilično opipljiv i vidljiv očima. Predviđanje nisu radile babe vračare, nego već obrazovani stručnjaci, upozorivši nas tada da će sveopće zatopljenje definitivno povećati opasnost od lošeg vremena. Dobro zapamtite ovo! Naime oni nisu rekli da ćemo izgorjeti u visokoj temperaturi! Nego su kao prvu pojavu naveli opasnost od lošeg vremena! Gotovo sve računalne simulacije pokazivale su povećanje učestalosti lošeg vremena kao što su jake oluje i poplave te iznenadne i jake suše. Zanimljivo, baš to nas u zadnje vrijeme najčešće pogađa. Također prisjetimo se i poplava u istočnoj Europi i Kini (preko 4 miljuna ugroženih u poplavama) u ljeto godine 2002, te u isto vrijeme pojave velikih suša u sjevernoj Americi. Pogledajmo zatim sljedeću godinu, tj. ljeto 2003 i nesnosnu sušu. Francuski najviši dužnosnici kažu da je vlada prihvatila procjene o više od deset tisuća umrlih zbog prekomjernih vrućina koje su bile tokom ljeta 2003. Francuski predsjednik Jacques Chirac obećao je da će vlasti učiniti sve što mogu kako bi ispravile probleme u zdravstvenom sustavu zemlje, nakon smrti toliko velikog broja ljudi tijekom vala vrućina. No, pitanje je koliko se tu opće može učiniti. U Portugalu se procjenjuje da je val vrućine od kraja srpnja do polovice kolovoza uzrokovao smrt 1.316 osoba, prema objavi portugalskog ministarstva zdravstva. Ovaj je val vrućine najtopliji i najdulji val zabilježen u Portugalu, a dio je šireg vala vrućine koji je zahvatio veći dio Europe. Zbog velikih vrućina Portugal su poharali najveći požari ikad zabilježeni, u kojima su izgorjele šume površine Luksemburga!! U Sloveniji, Triglavski ledenjak koji se nalazi neposredno ispod 2.864 metra visokog Triglava na planini Kredarica, kao posljednji glečer u jugoistočnom dijelu Alpa je od posljedica nenormalno visokih tempratura definitivno doživio svoj kraj i otopio se! Kod nas na Jadranu zabilježena je rekordno visoka temperatura mora od 30 stupnjeva celzijevih! A u kontinentalnoj Hrvatskoj su zabilježene nezapamćene suše, izrazito niski vodostaji rijeka, nedostaci pitke vode,i isušavanja jezera. Slučajnost ili?... Najlakše je reći klimatska promjena, a malo teže je reći "globalno zatopljenje" jer za prvo vam ne trebaju dokazi pošto je klima sama po sebi uglavnom nepredvidiva, a za ovo drugo treba iznijeti i neke konkretne dokaze. Za početak, objasnimo neke osnove. Staklenički plin Izgaranjem fosilnih goriva oslobađaju se ugljični dioksid CO2, dušični spojevi, sumporni oksidi i dr. Taj isti CO2 je također poznat kao Staklenički plin. Sada se možemo pitati zašto je on Staklenički plin i što je to Staklenički plin uopće. Slijede objašnjenja. Oko 50% energije što pridolazi sa Sunca u obliku fotona se odbije od atmosfere i odlazi u svemir. Ono što uđe u atmosferu dijelom se potroši na tvorbu ozona iz kisika i onda ostatak više-manje cirkulira po površini Zemlje. Grije se tlo, voda, planine i jedan sasvim mali dio upije list zelene biljke i tu se preobrazi svjetlosna energija u električnu pa onda u kemijsku u obliku molekule glukoze. Toj činjenici život na Zemlji duguje svoje postojanje. Zemljina atmosfera se sastoji od različitih Stakleničkih plinova poput CO2, metana, dušikovih i sumpornih oksida. Oni su optički prozirni, ali to ne znači da su zato svugdje prozirni. U toplinskom infracrvenom dijelu spektra, staklenički plinovi nisu tako prozirni, već dio energije koji su primili od Sunca zadržavaju na sebi. Dakle ako iznad površine Zemlje imamo sloj takvih plinova, svjetlost normalno stiže do površine, no kada se ta energija želi vratiti nazad u svemir, ti isti plinovi prime jedan dio te energije na sebe. Upravo ti plinovi nam omogućuju život ovakav kakav imamo, jer su poput deke koja pokriva planet i ne dozvoljava brzo otjecanje topline. Ona ublažava temperature i prenosi toplinu oko planeta. Cijela stvar funkcionira već milijunima godina i do sada je sve bilo više manje u dinamičkoj ravnoteži. Veće oscilacije zbile su se negdje između 440 i 360 milijuna godina u prošlosti kada se je zbog jakih vulkanskih aktivnosti koje su pratile premještanje kontinenata pojavile veće količine CO2 u atmosferi koji je stvorio veći (tj. dovoljan) stakleni učinak da na Zemlji dođe do pravog bujanja života. Eventualne viškove, potrošile su biljke. Srećom tada na planetu nije bilo nikoga tko bi išao paliti i sjeći te iste biljke. Sl 1: Biosfera. U potpunosti bez efekta staklenika, prosječna temperatura na Zemlji bila bi 33 stupnja celzija niža. Ne baš ugodno. (gfx by: Tomislav Štimac) Vratimo se u današnjicu. Međutim, što se događa kada u atmosferi dođe do ubrzane emisije stakleničkih plinova, dakle kada se ona naša "deka" malo podeblja? Jasno, Zemlja postaje sve toplija, jer je energiji sve teže i teže otjecati s površine. Nesumnjivo je da smo svojim djelovanjem ubrzanog sagorjevanja fosilnih goriva (ugljen, nafta, itd.) povećali količinu ugljičnog dioksida u atmosferi i time pridonijeli većoj koncentraciji stakleničkih plinova u atmosferi. A najjednostavnije računalne simulacije i proračuni pokazuju kako to za posljedicu ima povećanje temperature planeta, odnosno atmosfere. Globalno zatopljenje Unatoč tome, još uvijek postoje ljudi koji tvrde kako globalnog zatopljenja nema, odnosno čak i ako ga ima da ono nije dokazano. Prvi argument im je da je ponašanje stakleničkih plinova u atmosferi nedovoljno istraženo. Neki pak tvrde kako je u pitanju zapravo igra znanstvenika kako bi od svojih vlada dobili još sredstava za istraživanje. Dakle kaže se kako znanstvenici eksploatiraju nepoznavanje ovog problema, vrše preuveličavanje i pogrešno tumačenje ove teme. Među njima i William Grey, Državno sveučilište u Coloradu koji kaže: "It has been extended and grossly exaggerated and misused by those wishing to make gain from the exploitation of ignorance on this subject. This includes the governments of developed countries, the media and scientists who are willing to bend their objectivity to obtain government grants for research on this topic.". Dobro pročitajte gornji odlomak. Dakle kaže se da je u pitanju zloupotreba radi vlastitog ostvarivanja (financijskog) dobitka. Razmislite dobro o tome. Pa ako je to tako, ako strogo znanstveno dokazanog globalnog zatopljenja nema, onda će nam upravo ti znanstvenici napokon dokazati kako ga zaista nema! I zauvijek završiti ovu temu! Nema više zlouporaba. Nema više priča kako na Zemlji prevladava globalno zatopljenje. Problem riješen! Iz ovoga je jasno samo po sebi da su rečenice g.Greya u kontradikciji same sa sobom, što ostavlja poprilično upitan ton na cjelu izjavu. Također, obratite pažnju kako gospodin Grey u isti koš trpa novinare i znanstvenike. No dali je ponašanje CO2 u atmosferi zaista nedovoljno istraženo? Mjerenja pokazuju da se količina ugljičnog dioksida u posljednjih 100 godina stalno penje pa tako danas imamo količinu CO2 u atmosferi preko 20% veću nego ikad u povijesti. Prema mjerenjima, količina CO2 u zraku prešla je 350 dijelova na milijun u odnosu na 280 ppm* izmjerenih 1800-te god. Godišnje izbacujemo oko 7 milijardi tona ugljičnog dioksida u atmosferu. (*ppm = mjer.jed. dijelova na milijun - od milijun molekula zraka, 280 ih je CO2.) Slika 2: Crvena zona predstavlja količinu CO2 u atmosferi. Zone su u međusobnom omjeru (mjerilu). Godina: 1800 Količina CO2 u zraku: 280 ppm Godina: 1990 Količina CO2 u zraku: 350 ppm Godina: 2100 Količina CO2 u zraku: >500 ppm gfx by Tomislav Štimac Paralelno s tim mjerenjima valja obratiti pozornost mjerenja meteorologa. Pa tako od strane Norveških istraživača imamo 1978, godine zabilježeno smanjivanje arktičkog pokrova leda. Slijedi zatim 1995-ta godina, najtoplija zabilježen godina u meteorološkoj povijesti. Te iste godine s Larensovog ledenog praga otkinula se je ledena santa površine 4200 kvadratnih kilometara. A ako se sjetite, u ljeto 2002. godine imali smo također prilike vidjeti veliku santu leda koja se je otkinula u more. No dakako najzabrinjavajući podatak je onaj da je današnja temperatura najviša u posljednjih 150 000 godina! Dakle postaje pomalo licemjerno pričati kako CO2 nije uzrok globalnog zatopljenja, nego je tome uzrok "nešto drugo i neistraženo". U znanosti naime postoji jedno opće prihvaćeno naćelo zvano ''Occamova britva'' koje nam kaže da moramo prihvatiti najjednostavnije rješenje dok ne pronađemo i potvrdimo drugo ili bolje. A još bitnije od toga je da se teorija mora potvrditi pokusom. Jedan genijalan um, jednog od najvećih fizičara 20-tog stoljeća, Richarda Feynmana poručio nam je: "Uopće nije važno koliko je lijepa vaša pretpostavka. Uopće nije važno koliko ste vi pametni, tko je izrekao pretpostavku, jeli to poznato ime ili ne. Važno je samo jedno: ako se ne slaže s pokusom, pogrešno je.". Gotovo svi dosadašnji pokusi pokazali su nesumnjivu vezu između povećanja ugljičnog dioksida u atmosferi i povećanja temperature planeta. A gotovo niti jedan pokus do sada nije pokazao obrnuto! Dapače, još se nije pojavio niti jedan rad u kojemu bi se tvrdilo kako je sveopće zatopljenje zabluda ili da će planetarno zatopljenje uz podvostručavanje količine ugljičnog dioksida u atmosferi biti znatno manje od predviđenih 1-4 stupnja celzija. Grafovi Gornja siva ploha pokazuje nam količinu ugljik dioksida u atmosferi sa tri prikazane vrijednosti. Početnih 295 (izmjerenih 1900-te god.), sadašnjih 350 i pretpostavljenih 560 potkraj 21. stoljeća (ako nastavimo ispuštati ovim tempom). Donja narančasta ploha pokazuje povećanje temperature u stupnjevima celzija. Skala temperature je povećana sto puta kako bi stala na isti graf. Graf 1 Graf 2 Graf 3 Na prvom grafu vidimo najniže predviđeno povećanje za sljedećih sto godina od 1 stupnja celzija u odnosu na današnju temperaturu (odnosno 2 stupnja u odnosu na početak 20. stoljeća). Ako pogledamo dosadašnje povećanje temperature od skoro jednog stupnja celzija u odnosu na početak 20 stoljeća iz odnosa možemo pretpostaviti sljedeće povećanje temperature. Iz toga je jasno da je povećanje od svega 1 stupnja u sljedećih sto godina malo vjerojatno, osim ako se ne dogodi čudo. Drugi graf je zapravo najrealniji. Odnosi vrijednosti od 1900. do 2000. godine slični su onima od 2000. do 2100. Povećanje na njemu iznosi 2 stupnja u odnosu na danas, odnosno 3 stupnja u odnosu na početak 20 stoljeća. Treći graf predstavlja povećanje temperature od 4 stupnja celzija. Odnosi vrijednosti pokazuju nesklad i možemo se samo nadati da su neki znanstvenici pretjerali kada su upozorili na povećanje od 4 stupnja. Jer nismo uzeli u obzir pojave lančanih reakcija koje se mogu desiti već nakon povećanja temperature nakon 2 stupnja. Pod time mislimo prije svega na velike šumske požare kojih će nesumnjivo biti sve više i činjenicu da svake sekunde nestaje jedno jutro šume. Dakle, iako treći graf pokazuje nesklad odnosa i možda djeluje pretjerano, ne bi ga trebalo ignorirati, a još manje se začuditi ako se baš on pokaže ispravan u sljedećih 50 godina. Predviđanja i mjerenja Pogledajmo sada kako je tom problemu pristupio jedan od najvećih autoriteta moderne astronomije i planetarne studije, dr. Carl Sagan. Inače čovjek koji je među ostalim pomogao u rješavanju zagonetke visoke površinske temperature na Veneri (rješenje je bilo: jak stakleni učinak!). Dr. Sagan svoju istragu započinje sa velikom dozom opreza prema staklenom učinku: "Znamo li koliko se Stakleničkih plinova skuplja u atmosferi i tvrdimo li da razumijemo kakva je posljedična infracrvena neprozirnost atmosfere, ne bismo li morali znati izračunati povećanje temperature posljednjih desetljeća uzrokovano sve većom količinom CO2? Svakako, ali treba biti pažljiv. Moramo uzeti u obzir da Sunce prolazi kroz 11-godišnji ciklus te da se tijekom tog ciklusa količina njegove zračene energije donekle mijenja. Moramo zatim uzeti u obzir i povremene erupcije vulkana kojima se u stratosferu izbacuju sićušne kapljice sumporne kiseline, čime se povećava refleksivnost zemaljskog zračnog omotača pa na Zemlju stiže manje sunčeve energije i ona se malo ohladi. Velika vulkanska erupcija, procjenjuje se, snizit će temperaturu Zemlje za gotovo jedan stupanj Celzija tijekom nekoliko godina. Moramo uzeti u obzir da se u nižim slojevima atmosfere nalazi mnoštvo sitnih čestica iz tvorničkih dimnjaka koje sadržavaju sumpor i - koliko god bile štetne za život na površini planeta - također ga hlade. Moramo također uzeti u obzir čestice mineralne prašine nošene vjetrom koje imaju sličan utjecaj." Dr. Sagan zatim nastavlja. "Kada se učini sve to, rezultati se čine u skladu s teoretskim previđanjima. Prosječna temperatura Zemlje se tijekom 20.stoljeća malo povećala, i to za manje od jednog stupnja Celzija. Deset najtoplijih godina od 1860. do danas zbile su se tijekom 1980-tih i početkom 1990-tih - usprkos hlađenju Zemlje uzrokovanom eksplozijom filipinskog vulkana Pinatubo 1991. Ta je erupcija u zemaljsku atmosferu izbacila 20 do 30 megatona sumpornog dioksida i aerosola. Te su tvari za tri mjeseca obišle Zemlju, a nakon samo dva mjeseca prekrile su oko dvije petine površine Zemlje. To je bila druga po veličini erupcija u ovom stoljeću. Ako su proračuni točni i u bliskoj budućnosti ne bude većih vulkanskih erupcija, do kraja 1990-ih morao bi se nastaviti porast temperature Zemlje. To se zapravo i dogodilo, jer je 1995. bila najtoplija zabilježena godina u meteorološkoj povijesti." Stupanj više manje, nema veze (?) Dakle, očigledno je da se je temperatura Zemlje u zadnjih 100 godina povećala za nešto manje od jednog stupnja. Jedan stupanj je zbilja sitnica na koju ne treba obraćati pažnju. No, jeli tome doista tako ? Tokom zadnjih par stotina tisuća godina Zemlja je prošla kroz nekoliko razdoblja ledenih doba. Trenutno se nalazimo u međuledenom razdoblju. No ono treba znati jest činjenica da prosječna razlika između ledenog i međuledenog razdoblja iznosi svega 3-6 stupnjeva celzija! Pročitajte prethodnu rečenicu još jednom. Dakle razlika od svega nekoliko stupnjeva prebacuje Zemlju iz jednog stanja u drugo. Da smo sada u ledenom dobu, Zagreb bi se nalazio otprilike jedan kilometar ispod površine leda! Do sada svi računalni modeli nam pokazuju povećanje temperature između 1 i 4 stupnja celzija ukoliko se nastavi dosadašnji tijek sagorijevanja fosilnih goriva, dakle da dođe do podvostručenja količine stakleničkih plinova u atmosferi do kraja 21-vog stoljeća. Sl 3: Mjesto na Zemlji danas. gfx by: Tomislav Štimac Sl 4: Isto mjesto, 6 stupnjeva manje. (nije drugi crtež, nego su otoci pola kilometra ispod leda!) gfx by:Tomislav Štimac Sl 5: Zemlja, 6 stupnjeva više. gfx byTomislav Štimac Zagađivači Najveći proizvođač otpadnog CO2 na cijelom planetu su SAD. Zatim slijedi bivši Sovjetski Savez, a na trećem mjestu (kada ih se zajedno zbroji) su zemlje u razvoju. Srećom, Hrvatska nije na popisu. A što bi tek bilo s nama da smo prvi na popisu, možemo samo zamisliti. Zanimljiva je činjenica da je taj isti SAD jedina velika industrijska država u kojoj se ne poduzimaju neke značajne mjere za smanjivanje općeg zatopljenja. Naime, neke druge razvijene industrijske zemlje poput Japana, Velike Britanije, Njemačke i Švedske, imaju već razrađene programe koji se primjenjuju u njih protiv općeg zatopljenja. Na Kyotskom sastanku, Sjedinjene Države zauzele rezervirano stajalište prema izglasanim deklaracijama i nisu se obvezale potpisivanjem. Time su dakako navukle na sebe određene nesklonosti većine ostatka svijeta. Novinari Novinari nažalost, jedva čekaju senzaciju. Tako prema tim istim novinarima "senzacionalcima" mi bi trebali biti već odavno mrtvi, a temperatura Zemlje se je do danas trebala popeti za preko 10 stupnjeva. Svojim pomalo neodgovornim ponašanjem, pridonose općem neznanju i pretvaranju nečega tako važnog kao što je globalno zagrijavanje u nejasnoću i vlastitu promidžbu. Večina tih novinara uopće ne razlikuje pojam ozonskog omotača i globalnog zagrijavanja. Njima je sve isto. Doduše postoje neke veze između plinova koji uništavaju ozon i globalnog zagrijavanja ali teško da jedan prosječan novinar išta zna o tome. Zapravo da zna, napisao bi to, a nebi trpao ozon i globalno zagrijavanje stalno u isti koš. Stalnim ponavljanjem jednih te istih fraza pridonose otupljivanju i raspršivanju kvalitetnih i točnih informacija o ovoj temi. Razne organizacije Obzirom da se SAD nalazi na prvom mjestu po ispuštanju CO2 u atmosferu, često na nekim javnim prosvjedima možemo čuti oštre riječi upućene protiv te države. Ti koji galame i razbijaju izloge, pale američke zastave, a neki od njih se nazivaju i anti globalisti nemaju veze s borbom protiv CO2. Takve ljude i sve njima slične organizacije valja izbjegavati. Političari Čim se iz ovog ili onog razloga aktualizira tema globalnog zagrijavanja, neće proći niti pola dana, već ćete u medijima vidjeti poruke političara protiv tog istog globalnog zagrijavanja, ili pak protiv onih koji su protiv globalnog zagrijavanja. U pravilu da bi politički mehanizam funkcionirao, uvijek treba stvoriti dvije strane kako bi se ljudi podijelili i kako bi političari oko sebe okupili jednu ili drugu skupinu. No od tih istih političara nečete nikakvo dobro dobiti, stoga ih se valja kloniti, jer kako reče stari Ezop (VI st. n.e.): "zli ljudi ne mijenjaju narav ni kad se s njima lijepo postupa". Laskavci i pijuni Kao što smo rekli postoje ljudi koji i dan danas prave mistifikacije oko globalnog zagrijavanja i pričaju bajke kojima se konstantno ograđuju od temeljnog pitanja uloge CO2 u pojavi efekta staklenika. Dakle oni znaju da je sve drugo krivo za zagrijavanje planeta, samo CO2 nije kriv! Oni mogu biti odlični teoretičari, spretni na jeziku, ali teško da svoje rezultate mogu suprotstaviti rezultatima (koje do dan danas još nitko nije pobio) dobivenim od vrhunskih stručnjaka, opremljenih vrhunskom tehnologijom na mjestima kao što su: NASA-in Goddardov institut za svemirska istraživanja u New Yorku, Geofizički laboratorij za dinamiku fluida Državne uprave za oceane i atmosferu u Princetonu, Državni centar za atmosferska istraživanja u Boulderu (Colorado), Max Planckov institut za meteorologiju u Hamburgu i Hadleyev centar za predviđanje i istraživanje klime u Velikoj Britaniji. Svi oni dobili su gotovo iste rezultate vezane uz odnos CO2 i porast temperature planeta. Sl 6: Nadamo se ne "zimska Božićna čestitka 3001." gfx by Tomislav Štimac Kakvo je danas vrijeme Teško da možemo prešutjeti da se usred ljeta 2002. godine otapaju ledenjaci, haraju poplave Europom i Azijom, ugrožavajući 4 milijuna života (u Kini) i uzrokujući velike materijalne štete (u nekim Europskim gradovima). U isto vrijeme na drugoj strani planeta javljaju se pak nezabilježene suše i požari. Godinu dana kasnije imamo u Evropi nezapamčeno visoke temperature koje su u Francuskoj odnjele deset tisuća života (službeno priznati stav franskucke vlade), te zapalile šume u Portugalu površine države Luksemburga. Zanimljivo je da gotovo sve na što su nas znanstvenici upozoravali da će se desiti kao rezultat pojave globalnog zagrijavanja se upravo dešava! Danas nama pred očima! Pročitajte neke (preko 10 godina) starije članke na temu globalnog zagrijavanja. Nećete vjerovati da su pisani tada obzirom koliko zorno predočuju sliku koju danas gledamo. Gotovo svi računalni modeli vremenskih nepogoda poklapaju se sa stvarnim nepogodama kakve smo imali prilike iskusiti (srećom, naša zemlja je prošla praktički neozlijeđena po pitanju poplava, ali ne i po pitanju nezabilježenih tuča koje su uništile poljoprivredne usjeve, te suša godinu dana kasnije 2003.). Velik broj čitatelja mlađih od 30 godina vjerojatno ne zna koliko su velike klimatske promjene nastale u zadnjih par desetljeća. Razgovarajte malo sa starijima i pitajte ih kakva su nekad bila ljeta a kakve zime. Doduše to i dalje može biti subjektivno stajalište ili netočno iz nekih razloga o kojima se govori u izlaganju Dr.Sagana, ali svakako porazgovarajte malo i sa starijima. Pričajte im o poplavama, tučama i požarima, vremenskim nepogodama i neka vam ih nabroje u posljednjih 50 godina, a onda vi njima nabrojite one u samo zadnjih 5 godina. Zaključak Potpuno je nebitno postoji li problem globalnog zagrijavanja ili ne. Bitna je samo jedna činjenica. Ukoliko u atmosferi povečamo količinu ugljik dioksida za 'X' ppm, tada će na Zemlji doći do povećanja temperature za 'Y' stupnjeva. To do sada pokazuju sve znanstvene studije, a niti jedna ne pokazuje suprotno. Klonite se raznih senzacionalističih članaka koje izdaju naši dnevni listovi. To što je unutra nema veze sa znanošću i jako teško da ćete od nekoga tko nije u stanju pravilno prevesti engleski tekst uopče dobiti informaciju. Skinuto sa:http://www.astro.hr/ucionica/ostalo/staklenik/ |
- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kolovoz 2007 (4) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
...svi će mo se istopit... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||